Rupa u ozonskom omotaču gotovo je svjetski poznata. Staklenički plinovi zvani klorofluoroogljikovodici (CFC) snizili su koncentraciju ozona na antarktičkom području. 1992. je osnovana Montrealski protokol kojim je zabranjeno ispuštanje tih plinova.
Do danas se rupa u ozonskom omotaču prvi put zaustavila u svijetu i čak pokazuje znakove oporavka, zahvaljujući ovom uklanjanju emisija ovih plinova koji ga uništavaju. Kakva je perspektiva ozona u našoj stratosferi?
Smanjenje ozonske rupe
Ovi podaci predstavljaju potpuni uspjeh kada je riječ o uzimanju u obzir stanja ozonskog omotača u svijetu. Zahvaljujući blizini 99% tvari koje oštećuju ozonski omotač prestali se emitirati u atmosferu, rupa u ozonskom omotaču se oporavlja. Da se to nije dogodilo - nastavilo se i dalje - povećanje razine ultraljubičastih zraka, uzrokovano uništenjem ozonskog omotača, bilo bi nespojivo sa životom.
Iako su ovo dobre vijesti, još uvijek nije sigurno iznevjeriti stražu i nastaviti raditi na atmosferskim modelima koji pomažu u stabilnosti ozonskog omotača.
Učinci globalnog zagrijavanja
Globalno zatopljenje je generirao porast temperature na površini planeta (troposfera), ali je dovelo i do hlađenja u gornjim slojevima atmosfere (stratosfere), što se pretvara u vrlo snažno ubrzanje struje vrućeg zraka od ekvatora prema polovima.
Zahvaljujući povećanju ovog protoka zraka, u gornje slojeve atmosfere ubrizgava se više kisika koji se konačno transformira u ozon. Stoga je proizvodnja ozona veća. Stoga evolucija ozonskog sloja ovisit će o dinamici atmosfere kada smanjimo globalno zatopljenje Pariškim sporazumom.
Klimatski scenarij za sredinu ovog stoljeća je "stanjivanje" sloja u ekvatorijalnim zonama i zadebljanje nego što je to bilo prije u srednjim i visokim geografskim širinama, koje bi u potpunosti utjecale na europski kontinent, s posebnom učestalošću u nordijskim zemljama.
Budući da staklenički plinovi uzrokuju promjene u kemiji ozona, moraju se spriječiti emisije fluoroogljikovodika (HFC) koji se koriste u hladnjacima i klima uređajima.