Kada govorimo o dubinama pakla na našem planetu, govorimo o točki najbližoj središtu zemlje. U ovom slučaju, iako nije najbliža točka, to je najdublja točka zabilježena na oko 11.000 XNUMX metara dubine. Razgovaramo o Mariana Trench. Ljudsko je biće uspjelo doći gotovo do kraja ovih grobova, ali nikada nije u potpunosti stiglo.
U ovom ćemo vam članku reći sve što trebate znati o Marijanskom rovu i njegovim zanimljivostima.
Mjesto u paklu
Širom našeg planeta postoji mnogo stvari raširenih po cijelom svijetu. Međutim, Marijanski rov postao je najdublje mjesto na planeti. Ovdje imamo pritisak i više od 1000 atmosfera, samo 4 stupnja temperature i potpunu tamu. Biti tako dubok, sunčeva svjetlost ovdje ne dopire. Čini se najstrašnijim paklom koji možemo zamisliti, a zove se središte planeta ili pakao. Iako je u najdubljem dijelu planeta, možemo pronaći život. Ima oblik polumjeseca i nalazi se istočno od Marijanskih otoka na Filipinima.
Najdublja točka na zemlji nalazi se u ovoj jami, iako nije najbliža središtu zbog nepravilnosti našeg geoida. Ima dubinu veću od 11.000 XNUMX metara ispod površine zemlje. Ako unutar njega stavimo Mount Everest, trebalo bi još nekoliko metara da se približimo površini. U ovom je krevetu ljudsko biće provelo brojne istrage. Prvi od njih bio je 1960. Ovdje poznati Aguste Piccard, zajedno s Donom Walshom, dosežu dubinu od 10.911 2012 metara. Kasnije, 10.908. godine, filmaš James Cameron uspio se spustiti na 10.928 metara. Rekord je postavio Victor Vescovo, dosegnuvši dubinu od XNUMX metara. Dojam ovog čovjeka bio je prilično razočaravajući. A uspio je vidjeti ostatke ljudske kontaminacije čak i na najdubljim točkama oceana.
U ovoj jami postoji velika količina zagađenja plastikom, i premda je to najdublje mjesto na zemlji, neplodno i gotovo sa strane, ovdje je prisutno zagađenje.
Što živi u Marijanskom rovu
Putovanje do dna Marijanskog jarka nalik je putovanju u neizmjernu samoću. Iako smo slobodni od prisutnosti ljudskog bića u tim dubinama, nismo svi sami. Iako je malo bića sposobno preživjeti ove ekstremne uvjete, postoje i neka koja to čine. 2011. otkriveno je da na dnu ponora bila su neka ksenofilna bića. To znači da su na prvi pogled to živa bića slična morskim spužvama i drugim životinjama.
Da bi se preživjelo u tim okruženjima, potrebne su neke vrlo sofisticirane evolucijske prilagodbe. Oni su mikroorganizmi organizirani u pseudo strukture. To znači da imaju organizirane zabave koje izgledaju složenije nego što zapravo jesu. Oni su visoko specijalizirani da mogu živjeti u tim gotovo nemogućim životnim uvjetima. Imajući ovu vrstu prilagodbe, oni su ekstremni, postali su vrlo osjetljiva bića i u životu nije postojala niti jedna kolekcija koja bi to proučavala. Trenutno se čini nemogućim zadatkom biti sposoban proučavati te životinje na učinkovit način.
Mnogo onoga što znamo o tim organizmima ima rođaci poznati kao Xenophyophorea. To je klasa protista, jednoćelijskih organizama među kojima su i amebe. Ti su ksenofiofori životinje na koje je prošireno morsko dno na dubini većoj od 6.000 metara. U ovoj klasi protista nalazimo prilično teške životinje s kojima se još uvijek ostaje misterija u mnogim pogledima.
Zbog velikog broja ovih životinja, morski biolozi pokušavaju nagađati ulogu tih ekosustava. Smatra se da bi mogli imati temeljna uloga u ciklusu sedimenata koji se talože na dnu. Uz ksenofiofore nalazimo i neke mikroorganizme koji nastanjuju morsko dno. Teško je dobiti uzorke tih organizama jer se oni teško opiru promjenama u ekstremnim uvjetima okoliša. Imati morske prilagodbe ovih složenih ekosustava teško im je prilagoditi se drugima.
Vrste Marijanskog jarka
Ako smo zašli malo dublje, pronašli smo dublju ribu među kojom smo pronašli želatinozno tkivo. Ovo je tkivo vrlo nedosljedno i propada kad tlak i temperatura nisu od Marijanskog jarka u kojem žive. Neke vrste koje naseljavaju ta dublja mjesta čine da se ovo mjesto doima spektakularno usamljenim unatoč postojanju.
Suprotno onome što se događa kod drugih dubljih ulaganja u jutarnju jamu, nisu primijećene bioturbacije. Bioturbacije nisu ništa drugo do neke modifikacije terena nastalih djelovanjem životinja. Na primjer, nalazimo bioturbacije uzrokovane crvima ili holothuriansima koji svojom biološkom aktivnošću mogu oblikovati teren. Najveće životinje koje žive na dubini od oko 8.000 metara su amfipodi. Oni su životinje izgledom slični lamama i pripadaju skupini rakova.
Neke vrste glavonožaca poput liganja koje se nazivaju divovske lignje mogu doseći ove dubine. Još se zasigurno ne zna, ali to su životinje prilagođene ekstremnim uvjetima. Jednom kad smo ušli još dublje, pronašli smo knidijare, uključujući meduze i hidre. Pronašli smo i neke zubaste, slijepe ribe, neki dugonogi rakovi i neki morski krastavci neobičnog izgleda.
Između hadalske i upozoravajuće zone smještene na dubini između 4.000 i 6.000 metara imamo neke životinje s izgledom vanzemaljaca. Ovdje su najstrašniji znakovi naše prirode.
Nadam se da ćete s ovim informacijama saznati više o Marijanskom jarku i njegovim karakteristikama.